top of page

Meals & nutrition

Public·4 members
Hunter Lee
Hunter Lee

Dokumentarni Film



Kon-Tiki je norveški crno-bijeli dokumentarni film snimljen u režiji Thora Heyerdahla i premijerno prikazan 1950. godine. Nastao je prilikom znamenite ekspedicije Kon-Tiki, odnosno na istoimenom splavu, kojim je Heyerdahl plovidbom preko Tihog Oceana nastojao dokazati svoje teze o trans-pacifičkim kontaktima između domorodaca Polinezija i Južne Amerike. Svi kadrovi su snimljeni jednom kamerom od 16 mm, a film je kasnije Heyerdahl montirao i nadopisao mu komentar. Godine 1952. je osvojio Oscar za najbolji dokumentarni film.




dokumentarni film


DOWNLOAD: https://www.google.com/url?q=https%3A%2F%2Furlcod.com%2F2ufl38&sa=D&sntz=1&usg=AOvVaw0smHP9kiW0MJc322qAGZiZ



Oscar za najbolji kratkometražni dokumentarni film (eng. Academy Award for Best Documentary, Short Subject) je nagrada Akademije filmskih umjetnosti i nauka (AMPAS) za kratke dokumentarne filmove čije trajanje, uključujući odjavnu špicu, nije dulje od 40 minuta. Za dulje dokumentarne filmove dodjeljuje se Oscar za najbolji dokumentarni film. Osim duljine trajanja, ne postoji druga razlika između definicija dugometražnog i kratkometražnog dokumentarnog filma. Teme obuhvaćaju kulturu, historiju, društvo, ekonomiju, nauku, umjetnost i drugo. Radnja mora biti utemeljena na činjenicama, a dopušteno je koristiti iste metode kao i kod dugometražnog dokumentarnog filma (rekonstrukcija, fotografije, arhivske snimke, animacija i drugo). Svake godine Akademija propisuje posebna pravila i kriterije za svaku kategoriju, različito za dugometražne i kratkometražne dokumentarne filmove.[1]


Prvi Oscar za kratkometražni dokumentarni film dodijeljen je na 14. dodjeli Oscara, 1942. godine. Na 15. dodjeli Oscara, 1943., postojala je samo jedna kategorija za sve dokumentarne filmove, a od 16. dodjele (1944.) postoje dvije odvojene kategorije: Oscar za najbolji dokumentarni film i Oscar za najbolji kratkometražni dokumentarni film.[2][3][4]


Zgodnji dokumentarni filmi, ki so se sprva imenovali avtentični film (actuality film), so trajali eno minuto ali manj. Sčasoma so dokumentarni filmi postali daljši in so zajeli več kategorij. Nekateri zgledi so izobraževalni filmi, opazovalni filmi in dokufikcija. Dokmentarci so zelo informativni in se pogosto uporabljajo v šolah kot vir za učenje različnih načel. Ustvarjalci dokumentarnih filmov so zavezani zvestobi svojemu pogledu na svet, ne da bi obravnavano temo namerno predstavili neresnično.


Med prvimi, ki so prepoznali zvrst dokumentarnega filma, je bil poljski pisec in ustvarjalec filmov Bolesław Matuszewski. Napisal je dvoje najzgodnejših besedil o filmu, in sicer Une nouvelle source de l'histoire [Nov vir zgodovine] in La photographie animée [Animirana fotografija]. Obe sta bili izdani leta 1898 v francoščini in sta med najzgodnejšimi pisnimi deli, ki so upoštevala zgodovinsko in dokumentarno vrednost filma.[3] Matuszewski je bil tudi med prvimi filmskimi ustvarjalci, ki so predlagali vzpostavitev filmskega arhiva za zbiranje in varno shranjevanje vizualnega gradiva.[4]


Besedo dokumentarec je skoval škotski ustvarjalec dokumentarnih filmov John Grierson v svojem pregledu filma Roberta Flahertyja z naslovom Moana (1926), objavljenem v časopisu New York Sun 8. februarja 1926 pod psevdonimom The Moviegoer (Obiskovalec kina).[5]


Griersonova načela dokumentarnega filma so bila: da bi lahko filmski potencial za opazovanje življenja uporabili v novi umetnostni zvrsti; da sta izvirni igralec in izvirni prizor pri razlaganju sodobnega sveta boljša vodnika kot fikcijski ustrezniki; da bi bilo lahko gradivo, pridobljeno na tak način iz surovine, bolj resnično kot igrani članek. V tem kontekstu se je Griersonova opredelitev dokumentarnega filma kot ustvarjalne obdelave dejanskosti[6] pridobila v določeni meri uveljavila. Nekoliko drugačna je bila provokativna opredelitev sovjetskega ustvarjalca filmov Dzige Vertova, ki je poskušal prikazati življenje tako, kot je (tj. prikrito posneto življenje) in življenje, posneto nevede (tj. življenje, ki ga je izzvala ali presenetila kamera).


Ameriški filmski kritik Pare Lorentz opredeljuje dokumentarni film kot dejstveni film z dramatično vsebino.[7] Drugi k temu dodajajo, da se dokumentarni film od drugih zvrsti nefikcijskega filma razlikuje po tem, da s predstavljenimi dejstvi podaja določeno sporočilo.[8] Po mnenju raziskovalke Betsy McLane so dokumentarni filmi sredstvo, s katerim filmski ustvarjalci izražajo svoje poglede na zgodovinske dogodke, ljudi in kraje, ki so zanje pomembni.[9] Prednost dokumentarnih filmov je torej v tem, da uvajajo nove perspektive, ki morda ne prevladujejo v tradicionalnih občilih, kot so pisne publikacije in šolski načrti.[10]


Dokumentarna praksa je kompleksen proces ustvarjanja dokumentarnih projektov. Nanaša se na to, kako ljudje uporabljajo medijske naprave, vsebino, obliko in produkcijske strategije za obravnavo ustvarjalnih, etičnih in konceptualnih problemov in izbir, ki se pojavijo pri ustvarjanju dokumentarnega filma.


Inspirisan iskustvom na snimanju svog prijašnjeg filma, Protest u zemlji karijesa, Damir Pirić odlučuje da će film ipak biti spoj klasičnog muzičkog biografskog dokumentarca i road movie stila sa personalnijom pričom o odnosu između oca i sina (osnivačima benda).


Sa ovom malom promijenom u narativu, film postaje jedinstvena kombinacija različitih tipova muzičkih dokumentaraca. Kada se u obzir uzme i činjenica da film dokumentuje bend u usponu a ne već afirmisan bend, Damir Pirić i Gorčin Zec su stvorili svojevrstan novi žanr u svijetu muzičkih dokumentaraca.


U filmu se prikazuje samo jedan lik, a to je voditeljica putovanja po imenu Veroniqe koja nas u detalje provodi kroz baziliku i njezinu povijest. Veroniqe nam također priča o kršćanskim vjeroispovijestima, i kako oni različito utječu na baziliku te o Isusovom poslanju. U filmu se nalaze kadrovi svih molitvenih mjesta koji su popraćeni pričom. Film je napravljen kako bi naše gledatelje bolje upoznao sa Svetom Zemljom, našom vjerom i Isusovim životom.


Mogućnost primjene dokumentarnog filma u nastavi stranih jezika je neosporna. Međutim, dokumentarni film se relativno rijetko koristi kao audiovizualno didaktičko sredstvo u visokom obrazovanju na stručnim studijima. U nastavi kolegija Poslovni engleski jezik na studiju Sportskog menadžmenta Visoke škole za menadžment i dizajn, dokumentarni film se pokazao kao korisno sredstvo izgrađivanja i nadograđivanja jezičnoga znanja studenata, ali i kao sredstvo za povezivanje tema iz menadžmenta i sporta s nastavom stranoga jezika. Ovakvom primjenom dokumentarnog filma u nastavi stranog jezika studenti razvijaju vještine slušanja s razumijevanjem kroz sadržaj koji je izravno povezan s njihovom budućom strukom, a u aktivnostima koje slijede nakon gledanja filma studenti razvijaju komunikacijske vještine i vještine pisanja. Na ovakav način, dokumentarni film se može primijeniti u nastavi svih stranih jezika u visokom obrazovanju na stručnim studijima. 041b061a72


About

Welcome to the group! You can connect with other members, ge...

Members

  • Chantel Preston
  • Rafael Valdes
    Rafael Valdes
  • Theodore Harris
    Theodore Harris
  • Hunter Lee
    Hunter Lee
bottom of page